- U 29 godina koliko sam ovdje Zavod mi je uvijek pružao sve što mi je bilo potrebno. Od kada sam u Kući po principu porodičnog stanovanja uslovi su se znatno popravili u odnosu na period kada sam boravio u VIII paviljonu.
Osoblje u Zavodu ima puno povjerenja u tebe?
- Kada u Centru nema vaspitača ili njegovateljica brinem se da sve bude u potpunom redu kao da su oni tu. Brinem za distribuciju i pranje veša u Kući, zimi sam zadužen za loženje peći, a često sam angažovan i na ostalim poslovima oko održavanja objekta.
Dugo si ovdje. Čega se rado sjećaš?
- U lijepom sjećanju mi je ostalo Trebinje, gdje je košarkaška ekipa Zavoda, čiji sam i ja bio član, osvojila prvo mjesto na Državnom prvenstvu Specijalne Olimpijade. U tri utakmice tada nismo primili ni koš, pa su nas u finalu protiv Drina zamolili da pustimo jedan. Pobijedili smo 28:2.

Ljubomir Bašić (štićenik, 26 godina)

U Zavodu te zovu «majstor za sve». Zašto? 
Pa, valjda zato što popravljam sve što se popraviti može. Od električnih instalacija, vodoinstalacija, drvenarije. Pored toga redovno krečim zavodske prostorije i postavljam keramičke pločice u kupatilima. Volim puno ove poslove, a radni dan prestaje samo kada spavam.
Kako si naučio raditi sve te poslove?
- Nemam nikakvu školu za to, samo sam koristio mozak i to je to. Kada krenem na
spavanje u glavi osmišljavam kako ću sutra srediti mokri čvor, omalovati zidove ili popraviti neki kvar. Inače, interesovanje za majstorske poslove pokazao sam još kao 10-godišnjak.
Pored toga našao si vremena i za sport?
- Kao golman Specijalne reprezentacije BiH u nogometu bio sam u Češkoj, a učestvovao
sam i na brojnim turnirima u našoj zemlji. Također, dobio sam i certifikat nogometnog trenera Specijalne Olimpijade, za što najviše mogu zahvaliti legendi bh. Nogometa gospodinu Predragu Pašiću koji je bio moj učitelj.

Nenad Pranjković (štićenik, 25 godina)

- U Zavodu sam od svoje pete godine i veoma sam zadovoljan sa uslovima života ovdje. Sa drugovima se dobro slažem, a trenutno sam u «Kući povjerenja» gdje 12 drugova i ja živimo kao jedna porodica.
Za tebe kažu da si kao «curica»?
- Uvijek želim biti uredan. Volim kada je sve čisto, održavam higijenu u Kući i Upravnoj zgradi, a u magacinu se nađem kao ispomoć ekonomima Fati i Tidži.
Ti si poznat po još nečemu?
- Glavni sam pjevač u Zavodu. Muziku obožavam, a posebno pjesme Elvire Rahić. Kao član muzičko-folklorne sekcije učestvujem na svim priredbama u Zavodu.

Mira Maravić (štićenica, 49 godina)

-    Više od 30 godina sam u Zavodu. Iako sam rođena u Hrvatskoj, sebe smatram pravom Bosankom baš zbog ovih godina provedenih u Pazariću.
Ti si u «Kući nade» zadužena za kuhinju i higijenu?
U našoj porodici održavam higijenu kuhinje i trpezarije, perem suđe i pripremam stolove za doručak, ručak i večeru. Osim što redovno kuham kafu, ponekad, kada imam materijala napravim nam neki kolač ili palačinke.
Da li ti se dogodilo nešto čega se često sjetiš?
- Svih ovih godina bilo je i loših dobrih trenutaka. Loši su vezan za rat, a od dobrih u sjećanju mi je ostalo ljetovanje u Bijeloj, gdje je boravila sjajna ekipa na čelu sa psihologom Radmilom, radnim terapeutom Izom i fizioterapeutom Rusmirom.